Słownik języka polskiego . 2013.
alofon — ALOFÓN, alofone, s.n. (fon.) Variantă poziţională a unui fonem. – Din fr. allophone. Trimis de ana zecheru, 13.09.2007. Sursa: DEX 98 alofón s. n., pl. alofóne Trimis de siveco, 10.08.2004. Sursa: Dicţionar ortografic ALOF//ÓN alofonoáne … Dicționar Român
alofón — a m (ọ̑) lingv. varianta fonema zaradi spremenjenega okolja … Slovar slovenskega knjižnega jezika
ȁlomorf — m lingv. varijanta morfema uvjetovana kontekstom (niz i nis u nizak i niskost), {{c=1}}usp. {{ref}}morfem{{/ref}}, {{ref}}alofon{{/ref}} … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
fònēm — m 〈G fonéma〉 lingv. najmanja jezična jedinica koja u riječi (u govornom lancu) unosi razlikovnu vrijednost, a nema svoje značenje; glas u strukturi jezika (roG : roK), {{c=1}}usp. {{ref}}alofon{{/ref}} ✧ {{001f}}grč … Veliki rječnik hrvatskoga jezika
fonem — fònēm m <G fonéma> DEFINICIJA lingv. najmanja jezična jedinica koja u riječi (u govornom lancu) unosi razlikovnu vrijednost, a nema svoje značenje; glas u strukturi jezika [roG: roK], usp. alofon ETIMOLOGIJA grč. phṓnēma: glas … Hrvatski jezični portal
